Piše: Budo SIMONOVIĆ
Na Novom bežanijskom groblju u Beogradu prošle subote sahranjen je Miloš Mido Milikić, pukovnik avijacije, jedan od najmlađih prvoboraca Narodnooslobodilačkog rata i nesumnjivo najmlađi nosilac „Partizanske spomenice 1941”, vazduhoplovni as čiji će se rekordi i podvizi na nebu još dugo pamtiti i prepričavati.
– Imao sam samo sedamnaest i po godina kad sam nakon četiri godine, odnosno tačno 1.396 dana ratovanja, odložio oružje i 1945. sa činom kapetana zakoračio u mir – kazivao je jesenas potpisniku ovih redaka ovaj vedri, marljivi i do poslednjeg daha radni čovjek, za koga se nikako ne bi reklo da je dopro do samog praga desete decenije života.
– Kao ratni komesar i skojevski rukovodilac bio sam viđen za blistavu političku karijeru, ali sam se ja opredijelio i bukvalno pobjegao u vazduhoplovstvo. –
Sa samo devetnaest godina, kao kapetan, pilot-lovac, postavljen je za komesara 113. lovačkog puka, koji je tada bio stacioniran u Skoplju. U Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu ostao je pune 22 godine. Bio je najmlađi major, a potom i najmlađi pukovnik u Armiji – imao je tada samo 31 godinu. Obavljao je brojne visoke funkcije u vazduhoplovstvu od komesara i komandanta puka do komandanta divizije i načelnika Vazduhoplovne vojne akademije, na kojoj je potom bio i predavač (jedno vrijeme su ga smatrali najboljim vazduhoplovnim teoretičarom) – riječju, pokrivao je u više navrata čak i komandna mjesta „rezervisana” samo za general-majore i general-potpukovnike...
A onda, sa nepunih 40 godina života i 42 i po godine priznatog radnog staža, odbio je da polaže za čin generala i zatražio da kao pukovnik ide u penziju.
– Sećam se reči komandanta 37. vazduhoplovne divizije, pukovnika Zeke Simovića (kasnije general-pukovnik i komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane, prim. B.S), kad je nas sedam klasića krenulo na preobuku u 111. puk, čiji je komandant tada bio major Miloš Mido Milikić. On nam je tada doslovce rekao: „Idete u puk kod Mida, najboljeg komandanta i najboljeg pilota kojeg Ratno vazduhoplovstvo danas ima. Trudite se da dostignete njegove vrednosti i biću ponosan na vas – svjedoči pilot Predrag Nešović, general u penziji, i podsjeća da je Milikić već 1953, sa nepunih 26 godina postao pilot-lovac prve klase, što je bilo najveće zvanje u Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu.
Po završetku vojničke karijere, Milikić nije završio i letačku karijeru, već je još punih dvadeset godina bio aktivan u civilnom vazduhoplovstvu. Pored ostalog, bio je šef pilota u Nacionalnoj pilotskoj školi u Alžiru i kapetan na putničkom avionu „daglas 3” u Jemenu. Ostao je upamćen kao neustrašivi nebeski vuk koji može i smije što drugi ne mogu i ne smiju, i za njega nijesu postojali nemogući vremenski uslovi da ne može bezbjedno sletjeti ili se vinuti u nebo.
Knjige
Otkako je konačno sletio na zemlju i napustio pilotsku kabinu, Mido Milikić se posvetio pisanju. Svoje ratne uspomene, sjećanja na drugove iz svoje Treće proleterske (sandžačke) brigade, sabrao je u velikoj ilustrovanoj monografiji, a čelnicima brigade Vladimiru Kneževiću Volođi, Rifatu Burdžoviću Tršu i Tomašu Žižiću posvetio je zasebnu knjigu u kojoj je rasvijetlio sve nedoumice i spekulacije oko njihove tragične pogibije. Pažnju je pobudila i njegova knjiga „Ratnim stazama Milovana Đilasa”. U sjećanjima saboraca, saradnika i prijatelja, Milikić živi kao primjer doslednosti, istinoljubivosti i odvažnosti. Upravo te osobine ispoljio je i u svojim knjigama.
Biografija za divljenje
Mido Milikić je letio na više od 40 tipova aviona, bio instruktor na nadzvučnom „migu 21” i iškolovao brojne generacije „gospodara neba”. U karijeri je uzlijetao više od 26.600 puta, u vazduhu proveo više od 10.000 časova, čak sedam puta doživio da mu otkaže motor na avionu, a dva puta i da se zapali, ali je uvijek uspijevao da se bezbjedno prizemlji i da spase i avion i posadu, odnosno putnike.